Što je Mikoriza – mit ili zbilja

Botanika ovim člankom želi pobliže objasniti što je to mikoriza budući da se o tome mnogo govori, ali mnogi smatraju da se radi o mitu i nepotrebnom ulaganju. Dakle, jeli uistinu riječ o mitu ili se radi o korisnom ulaganju i brizi za vaš nasad i urod.

Mikoriza je simbiotski odnos biljke, odnosno korijena biljke i korisnih gljivica i mikroorganizama. Mikoriza (grč. μυκός – mykós = gljiva + ριζα – riza = korijenje), je simbiotski oblik interakcije između gljiva i korijenja viših biljaka . U mikoriznom kompleksu, gljive kolonizuju korijene biljke domaćina ili unutarstanično, kao kod gljiva koje rastu na nadzemnim dijelovima drveća (AMF ili AM) ili pak vanstanično, kao u ektomikoriznih gljiva. Oni su važna komponenta živog svijeta tla i kemije zemljišta.

Dinamika mutualizma

Gljive u mikorizi formiraju mutualistički odnos s korijenima većine biljnih vrsta. Takvi korijeni i same biljke se nazivaju mikorizne. Smatra se da je ispitan samo mali dio od svih vrsta je ispitan, od 95% od onih biljnih obitelji koje pretežno ulaze u mikorizu. Imenuju se po biljci na kojoj se formira ovakav nutualistički odnos. Nedavna istraživanja ektomikorize u borealnimvernim šumama je pokazala da mikorizne gljive i biljke imaju odnos koji može biti složeniji nego jednostavni mutualizam. Taj odnos se zbiva kada se neočekivano nađu gljivice koje skladište dušik iz biljke u vrijeme njegove nestašice.

Razmjena šećer-voda/minerali

Ova simbioza pruža gljivama relativno konstantan i direktan pristup ugljikohidratima, kao što su glukoza i saharoza. Ugljikohidrati se translociraju iz svojih izvora (obično listova) u tkiva korijena i gljivične partnere. Zauzvrat, biljka dobija prednosti većeg kapaciteta apsorpcije vode i mineralnih hranjiva zbog velike površine micelija gljivičnih hifa, koji su mnogo finije nego biljni korijenčići, čime se poboljšava sposobnost apsorpcije minerala u biljku.

Korijen biljke nije u stanju preuzimati fosfatne ione iz demineraliziranog tla pri baznom pH. Miceliji mikorizne gljive mogu, međutim, pristupiti tim izvorima fosfora, i učiniti ih dostupnim biljkama koje kolonizirauju. Tako mnoge biljke mogu preuzeti fosfate, bez upotrebe tla kao izvora. Naprimjer, u nekim distrofičnim (oslabljelim]] šumama, velike količine fosfata se preuzimaju preko mikoriznih hifa, zaobilazeći potrebu za unos iz tla. U nekim slučajevima, transport vode, ugljika i nutrijenata se može učiniti izravno iz biljnog korijena kroz mikoriznu mrežu.

Suillus tomentosus, gljivica – bazidiomiceta, proizvodi specijalizirane strukture poznate kao tuberkulatne ektomikorize (kvržice) na biljci domaćinu (bor Pinus contorta var. latifolia). Fiksacija dušika putem bakterija značajno doprinosi značajnom ukupnoj količini dušika i omogučava biljkama da koloniziraju nutrijenatima siromašna staništa, kao npr. U hidroponskim sustavima, kokosovom supstratu i drugim supstratima koji sami po sebi nemaju ili imaju vrlo malo korisnih hranjivih sastojaka.

Da zaključimo, mikoriza je dakle, simbioza biljke i korisnih gljivica koja ZNAČAJNO doprinosi sposobnosti biljke da iz supstrata preuzme hranjive tvari te istodobno štiti biljku od virusnih i gljivičnih oboljenja.